Sv. Hildegarda iz Bingena

(njemačka benediktinka, crkvena naučiteljica, vizionarka, mistička književnica i skladateljica)

Kršćanska – rimokatolička i njemačka mističarka Hildegard iz Bingena kazuje nam:

„Kao što svaka stvar ima svoju sjenku, tako je čovjek Božja sjenka. I sjenka je dokaz da stvor postoji. Čovjek je u svojim čudesima dokaz za svemogućeg Boga. On sam je sjenka, jer ima početak. Bog međutim niti ima početak niti kraj. Stoga je cjelokupna nebeska harmonija ogledalo božanstva, a čovjek je ogledalo svih Božjih čudesa.“

(Iz: Hildegar iz Bingena, Zagrljena živim svjetlom: Proročke riječi i molitve, II hrvatsko izdanje,  UPT, Đakovo, 2004., str. 28.)

Čovjek kao sjena Boga i kao ogledao Boga!

Ova misao koju je zapisala sv. Hildegarda iz Bingena starija je od nje same. Sjena i ogledalo kao drevni simboli napose ezoterički ili mistički uprisutnjeni su u inim duhovnim tradicijama.

No, šta je sjena, kakav je to simbol?

Možda ćemo najbolje iščitavanje tog simbola naći kod starih Grka koji su vjerovali da sjenu, čovjekovu sjenu (koja vazda jeste na zemlji) tvori nutarnje čovjekovo biće, a neimati sjenu za Grka znači ostati bez bića, tj. ne postojati kao duhovno biće. Dakle, sjena je ono što nas podsjeća da naše biće nije ništa drugo do li nešto „posuđeno“ ili što nam je „darovano“ od strane Bića (valjda je jasno da je riječ o vrhovnom i apsolutnom Biću). Nadalje, za stare Kineze sjena jeste ying, tj. ženski, trpni ili primateljski aspekt, a malo čas rekosmo da sjena kao simbol našeg bića vazda nalazi uprisutnjenje na zemlji – zemlja jeste primateljica (ženski primateljski princip). Jasno je da sjena nema postojanje po sebi samoj već po nečemu „drugome“ što u biti jest Prvo!

To šta simbolizuje sjena donekle će biti još jasnije ukoliko kažemo riječ-dvije o tome šta simbolizuje ogledalo i to ono ogledalo kojeg Hildegarda, kao i mnogi drugi mistici u različitim duhovnim tradicijama koristi kako bi simbolizirali sve stvoreno, a napose krunu božijeg stvaranja, a to jeste čovjek.

Dakle, ogledalo, ili zrcalo ima funkciju da nešto odražava ili zrcali ili nam reflektira sliku nekog ili nečeg. Reći za čovjeka da je ogledalo Boga odveć je jasno da takav čovjek jeste slika Boga (teomorfnost). Ogledalo je simbol stvorenog, a najprije čovjeka koji odražava: stvaralački Um, božanski Intelekt (Um) ili pojednostavljeno Boga Stvoritelja. I kod kršćanskih i kod islamskih mistika ljudsko srce jeste božije ogledalo par excellence (teomorfni hijerotopos).

Vratimo se mističarki s kojom smo započeli ovo kazivanje i kažimo o njoj nekoliko riječi.

Film:
Vizija - Život Hildegard iz Bingena, 2009.

Sveta Hildegarda iz Bingena (1098-1179.) ili Hildegard von Bingen

Opatica, a potom i svetica Hildegard iz Bingena (ger. Bingen am Rhein – grad u današnjoj njemačkoj saveznoj državi Rajna –Palatina) poznata i kao „proročica iz Njemačke“ na našim prostorima malo je poznata. S tim u vezi navest ćemo nekoliko osnovnih biografskih podataka o ovoj kršćanskoj (rimokatoličkoj) svetici.

Rodila se je 1098. u Bermersheimu u Porajnju, današnja Njemačka. Bila je najmlađe dijete pobožnih roditelja koji su bili plemičkog porijekla (staro-franačko plemstvo). Otac Hildebert bio je službenik biskupa u Speyeru, a majka joj se zvaše Mechtihild. Povijesna vrela, biografske naravi kazuju da je od rane mladosti bila iznimno religiozna, a kada je imala osam godina (1106.) njezini roditelji su je predali klauzurnoj sestri Jutti iz Spanheima. Od tada je Hildegard živjela u isposništvu i po benediktinskom redovničkom pravilu. U svojim autobiografskim spisima Hildegard nam kazuje da je od rane mladosti posjedovala dar viđenja. Kazivajući o svojim viđenjima, s početka je nailazila na sumnjičenje najbliže sredine, no tek kada je imala oko 15-ak godina o svojim viđenjima progovorila je svojoj učiteljici Jutti, za koju veli da joj je dala svojevrsnu podršku.

Godine 1112. i 1115. Hildegard je dala zavjet i primila redovnički veo (koprenu) od strane biskupa  sv. Otta iz Bamberga.

Hildegard je, i to valja naglasiti bila neuka žena. U duhu tadašnjeg vremena vrata obrazovnih ustanova (visoke samostanske škole ili napredni univerziteti) njoj su bila, kao ženi zatvorena. Ipak, njena učiteljica Jutta podučavala ju je pjevanju psalama, čitanju Biblije, a opat Kun iz Disibodenberga poslao joj je redovnika Volmara da je podučava – najvjerovatnije njegovim posredstvom imala je pristup bogatoj redovničkoj biblioteci i na taj, rekli bismo neformalni način sticala je znanja. Ipak, ovdje valja naglasiti da prema vlastitom priznanju Hildegarde glavni odgojitelj ili naučitelj bijaše joj Božija mudrost. Upravo ta Mudrost ju je podučavala u različitim disciplinama, kao što su teologija, medicina, muzika, botanika, geologija i sl.

Godina 1136. svojevrsna je prekretnica u životu Hildegarde. Naime, te godine umrla je Jutta, a Hildegardu su jednoglasno izabrali za njenu nasljednicu i za duhovnu majku novonastalog samostana u Disibodenbergu.

Naredna, iz naše perspektive značajna godina u životu Hildegard je 1141. kada je izašla njena prva knjiga pod naslovom Znati put (lat. Scivias) u kojoj ona bilježi svoje proročanske vizije. U biti sve njene knjige ili tekstovi uvijek su svojevrsna borba za njen proročki dar, borba za potreban javni govorni prostor u kojem je moguće kazati vlastite vizije, ili ako hoćete vlastita iskustva, saznanja i percepcije svekolike Zbilje. Taj slobodni govorni prostor najmanje po dva osnova bilo je teško osigurati: prije svega riječ je o ženi, a zatim valja znati da je riječ o osobnim viđenjima, vizijama ili saznanjima Zbilje (ako hoćete Svetog), a artikulisanje istih može biti mimo zvaničnog ili učestalog načina na koji se artikulira ili ukazuje na Zbilju (Sveto). Sve navedeno bile su poteškoće na koje je nailazila Hildegard.

Godine 1147-48. proročki ili vizinarski dar Hildegarde biva, na svojevrstan način posve osolobođen društvenih, napose crkveno-redovničkih svojevrsnih, blago rečeno zazora. Navedene godine održan je crkveni sinod u Trieru na kojem je papa Eugen III potvrdio Hildegardinu karizmu kao dar Duha Svetoga, i tim činom bijahu posve odobrena njena proročka ili vizionarska kazivanja. Tek sada je započela živa književna aktivnost koja je dodatno podstaknuta vremenom, odnosno duhom XII stoljeća (srednji vijek jeste doba vjere), a valja reći da se je Hildegard sa svojim sestrama 1150. uselila u novi samostan na Rupertsbergu kod Bingena što je također pogodovalo intenzivnijem spisateljskom i cijelokupnom kreativnom radu. Novi samostan bio je na mjestu na kojem su se križali brojni frekventni putevi, a tamo gdje se putevi križaju to je mjesto intenzivnih razmjena saznanja, iskustava i sl. Ta činjenica samo je doprinijela tome da Hildegard često susreće ljude koji su i sami u potrazi za saznanjima ili znanjima – mi bi danas rekli da joj je to omogućilo da se susreće s ondašnjom intelignecijom.

Osim navedenog djela „Scivias“ ističemo i sljedeće vizionarsko – mistično djelo pod naslovom „Liber vitae meritorum“ ili u prevodu „Knjiga životnih zasluga“. Riječ je o iznimno kristocentričnom djelu s naglašenom etičkom dimenzijom s kojom autorica želi naglastiti odgovornost čovjeka za život u naravi i za život u nadnaravi. Također, valja spomenuti i „Knjigu Božjih djela“ (lat. De operatione Dei) – ovu knjigu poznajemo i pod naslovom „Liber Divinorum operum“ tj. Knjiga proročkih radova. Pisala je hagiografska djela, propovijedi, tumačenje Pravila sv. Benedikta, oko 300 pisma su ostala iza nje, a s tim pismima dopisivala se sa pripadnicima svih staleža od papa do laika. Valja reći da sve njezine knjige, rukopisi jesu bogato ilustrirane onovremenim manirom sitnoslikarstva. Vjeruje se da su te ilustracije, tj. minijature uradile časne sestre u samostanu po instrukciji Hildegarde. Vrlo brzo će po izumu štamparskog stroja njena djela biti štampana (u Parizu 1513.).

Godine 1179. u mjesecu septembru u dobi od 82 godine Hildegarda je umrla nakon teže bolesti.
U XIV stoljeću papa Ivan XXII proglasio ju je blaženom, a papa Benedikt XVI njenu svetost je potvrdio 2012. godine i proglasio ju je crkvenom naučiteljicom „Doctor Ecclasiae universalis“ tj. „doktoricom sveopće crkve“. Valja reći da je u narodu, napose u Njemačkoj bila svetica i prije no što ju je Crkva kanonizirala. Kovčeg s njenim relikvijama čuva se u samostanu u Ebingenu.

Ono po čemu je posebno danas pamte, napose Njemci jesu njeni spisi o prirodi i liječenju, a s tim u vezi ona je neizostavna kada se govori o povijesti njemačkog ljekarstva, prirodoslovlja i sl. Također, bila je iznimno muzički nadarena. Poznata muzička djela su joj: Simfonija sklada nebeskih objava (lat. Symphonia harmoniae caelestium revelationum), liturgijska drama Red vrlina ili Igra vrlina (lat. Ordo virtutum)... Sačuvano je oko 80 kompozicija sv. Hildegarde što jeste jedan od najobimnijih opusa sačuvanih djela kada je riječ o srednjovjekovnim kompozitorima. Sva muzika je posve u duhu ondašnje monofone tradicije (sopran) s posve ograničenom instrumentalnom pratnjom, napose panovom frulom.

U svim njezinim djelima, literarne ili muzičke naravi da se iščitati hermeneutički osvrt na Sveto pismo, a njezin posve osobeni stil u literaturi čini je prepoznatljivom spisateljicom u cijelokupnoj evropskoj srednjovjekovnoj tradiciji.

Nedavno interesovanje za pitanje, odnosno ulogu i značaj žene u evropskom srednjovjekovlju aktualizirala su nova čitanja svih djela sv. Hildegarde, s posebnim osvrtom na njenu muziku.

Rimokatolička crkva želeći otrgnuti od zaborava sv. Hildegardu iz Bingena 17. septembar proglasila je njezinim spomendanom, a svijet laika tačnije svijet laicizirane i sekularne nauke ovoj kršćanskoj svetici i naučnici svojevrsni „spomendan“ načinio je davši jednom asteroidu otkrivenom 1918. ime po Hildegardi iz Bingena – asteriod 898 Hildegard.